Niko od srbijanskih zvaničnika nije reagirao na izjavu predsjednika Pokreta veterana Srbije Željka Vasiljevića da se širom Srbije organiziraju dobrovoljci koji će u slučaju proglašenja nezavisnosti Kosova krenuti na Kosovo da ga "brane", tj. da ga otimaju od albanskih civila. To ukazuje da srbijanska država i dalje, kao i 90-tih godina, čini jedinstven organizam sa paravojnim formacijama, koje su paravojne samo u slučaju snošenja odgovornosti, a zapravo su dio jedinstvene državne strukture, koja u različitim praksama ima različite forme.
Tako je bilo i sa kukavicama/ubicama iz jedinice "Škorpioni", koja je djelovala kao dio MUP-a Srbije, a koja je kad se postavilo pitanje državne odgovornosti najednom postala samostalna ili paravojna.
Islamofobičnost trenutka
Formacija koja sebe naziva "Dobrovoljačka Garda svetog cara Lazara" umrežava dobrovoljce širom Srbije, koji su 5. maja u Kruševcu bili postrojeni kao dokaz da u Srbiji ima snaga spremnih da se suprotstave kosovskom suverenitetu. ...A zapravo, međunarodnoj zajednici koja odlučuje hoće li Kosovo biti suvereno. Naime, toga dana se ispred Crkve Lazarice u Kruševcu pojavio i, kako veli Željko Vasiljević – "prva četa kršćanske milicije u uniformama, sastavljena od iskusnih ratnih veterana iz tridesetak gradova Srbije". Bio je to tek djelić od najavljenih 5.000 dobrovoljaca koliko ih ima ta cara Lazara svetog garda dobrovoljačka.
Prethodno treba uočiti da je taj Željko Vasiljević državni zastupnik, ispred SPS-a, tako da se ne radi o nekom slobodnom strijelcu, već o osobi koja se ima smatrati dijelom zakonodavnog srbijanskog aparata. Drugo, posebno nam se čini znakovitim to uvođenje termina "kršćanska milicija", što dosad nije bio slučaj ni sa jednom jedinicom iz spektra velikosrpskih (para)vojnih formacija. Izgleda da "kršćanska milicija" cara Lazara, u slučaju udara na albanske civile, računa na islamofobičnost trenutka i na podršku koju od zapadnih demokratija već godinama dobijaju svekolike ubice muslimana, na svim merdijanima. Termin "kršćanska milicija" bi trebao označavati kršćansku posvećenost a time i krivičnu nedodirljivost ove Lazarove garde, koja bi mogla i zločine činiti u ime kršćanstva, a za dobrobit svjetske borbe protiv islamske opasnosti koja, kao u Iraku ili Afganistanu, vreba od muslimanskih civila, staraca, žena i djece. Tim nadijevanjem prefiksa "kršćanski", velikosrpske kukavice nastoje svojim zločinima u startu nadjenuti misionarski karakter, jer je to sad u modi, kao što je 30-tih godina prošlog stoljeća u Evropi bilo moderno mrziti, ponižavati a na koncu i ubijati Jevreje.
Jer, svesrpsko vojno iskustvo nema drugog karaktera osim kukavičkog. Srbi rat ne razumijevaju kao etičku i moralnu kategoriju, kao slobodarsku ambiciju, za njih je rat isključivi prostor iživljavanja nad nemoćnim. Srbi ratuju samo kad kolju, siluju, pale, kad zapravo namiruju svoje transhistorijske račune, za onih pet stoljeća u kojima ih je preoblikovao i konačno oblikovao turski otac (asker-babo), koji je od tog nekada slavenskog naroda napravio neku čudnu kopiladsku mješavinu, tu "nečistu krv" koja se u lutaličkom traganju za svojim identitetom uzaludno obrušava na balkanske muslimane, čije je potomstvo čisto, čvrsto i uzvišeno. Zato se Srbi i danas, kad je riječ o Kosovu, spremaju za klanje albanskih civila, a ne za ratovanje. Jedini im problem u cijeloj priči može predstavljati činjenica da Albanci nisu isto što i Bošnjaci iz 90-tih godina, pa je pretpostaviti da bi ih Albanci svojski naprašili.
A da se radi o genocidnoj namjeri dokazuje i izjava Željka Vasiljevića u pogledu prisustva mirovnih snaga na Kosovu. On kaže: "Vjerujemo da se oni ne bi uplitali, jer imamo iskustva i znamo kako se ponašaju mirovne snage." Jedino konkretno iskustvo sa mirovnim snagama velikosrpski su zločinci imali u Srebrenici. Jer, kada su 1999. napali albanske civile, na Kosovu nije bilo mirovnjaka. Niti ih je, u ovakvom kontekstu, bilo igdje drugo. Time se Vasiljevićeva izjava može čitati i kao jedan od mnogobrojnih primjera nehotičnog priznavanja odgovornosti Srbije za genocid u Srebrenici. Na žalost, u bošnjačkom političkom (?) narodu i dalje ne postoje kapaciteti koji bi mogli prihvatiti analitički izazov stvarnosti, te ovakve stvari sakupljati, arhivirati i operacionalizirati. Zato nam se događa da srbijanski ministar vanjskih poslova Vuk Drašković upravo ima drskosti da našu državu naruži zbog pominjanja Srbije u kontekstu genocida u Srebrenici. Dotle smo uznapredovali da više nećemo smjeti ni istinu govoriti. A zašto? Zato što se za istinu nismo borili, i što smo naivno mislili da se istina podrazumijeva.
Dokle Drina teče
No, zanimljivo je zaustaviti se još na tren na izjavi Željka Vasiljevića oko (ne)uplitanja mirovnih snaga. Budući da smo ustanovili kako se velikosrpsko iskustvo sa neuplitanjem mirovnjaka tiče isključivo Srebrenice, to znači "kršćanska milicija cara Lazara" računa da bi na Kosovu bili dozvoljeni masovni zločini nad Albancima, poglavito muslimanima. Još jedan podatak nas upućuje na genocidnu ambiciju. Vasiljević tvrdi da "u svojim redovima imaju nekoliko penzionisanih generala i pukovnika koji im razrađuju vojnu strukturu i operativne planove". Dakle, kakve bi konkretne planove mogla imati ta "kršćanska milicija"? Recimo, proglasi se nezavisnost Kosova. I? Krene "kršćanska milicija" da brani Kosovo. A od koga? Da ga oslobađa. Opet, od koga? Od Albanaca, jakako. Ako se kuća može osloboditi od svoga vlasnika, onda se i Kosovo može osloboditi od Albanaca. Oni su, zajedno sa par procenata Srba, ekskluzivni vlasnici Kosova, i oni jedini mogu braniti Kosovo, a svako drugi ga može samo napadati. Prema tome, "kršćanska milicija" na Kosovu može imati samo agresorsku i genocidnu, a nikako odbrambenu misiju. Lazarevi dobrovoljci su u toj priči strano tijelo, kao što su bili i u Bosni i Hercegovini.
Ali, Albanci i kod sebe i u Svijetu bolje stoje, nego što i kod sebe i u Svijetu stoje Bošnjaci, pa su različito ishodište imale i te priče o velikosrpskom genocidnom pohodu na bošnjačke i na albanske glave. U tom smislu vrijedilo bi preporučiti bošnjačkoj ulemi da se ugleda na albansku organiziranost, a nadasve solidarnost i požrtvovanost. Bošnjački su prvaci od gotovine napravili veresiju, a albanski su prvaci od veresije stekli gotovinu, jer je BiH imala pa istopila suverenitet, a Kosovo nije imalo suverenitet, bilo je dio Srbije, i evo postat će suverena država. Pri tome Bošnjaci su 90-tih imali auru planetarne žrtve, da bi u informativno-propagandnoj zapuštenosti i prepuštenosti "uznapredovali" do tzv. bijele Al-Kaide. Postoji još masa primjera na kojima bi se dale uočavati ove razlike, a koje ukazuju da je bošnjačko vođstvo i sebe i narod i državu sa bošnjačkom jednakopravnošću dovelo pred stečaj.
No, mi ovaj tekst pišemo zbog jedne baška zebnje. Nemaju šta velikosrpski dobrovoljci tražiti na Kosovu. Znaju to i oni. Jer, svjesni su oni svoga kukavičluka. Znaju oni da nisu za rata, da su mekušci, slinavci, gmizavci i ljigavci, koji se vole samo kostimirati u brade i šubare, ne bi li poput manijaka kakvu nejač prepali. Znaju oni da bi ga od Albanaca fasovali.
Od "Dobrovoljačke garde svetog cara Lazara" jedino bi Bošnjake mogla zaboljeti glava, jal vrat. Pa makar tako i ne bilo, naše je da tako govorimo. Dokle god Drina teče.
No comments:
Post a Comment