Dok sam u subotu, 7. aprila, juri(ša)o posavskim i krajiškim pravcima prema Bihaću, gdje sam uveče imao tribinu na temu "Medijska agresija protiv istine", na radiju sam u nekoliko navrata čuo vijesti o Srebrenici: te izdvojit će se, te iselit će se... Posumnjao sam da priča o izdvajanju ili iseljavanju Srebrenice drukčije zvuči u Sarajevu, Zenici ili Tuzli, a drukčije u Republici Srpskoj, ili u Krajini.
Prolazim uz Doboj prema Derventi i vidim nepreglednu kolonu očerupanih kuća koje zjape kao spomenici genocidu; potom, Derventa, Prnjavor, Banja Luka, pustinja besmisla kao trijumf Radovana Karadžića; a onda, buketi munara u Kozarcu, tom povratničkom čudu koje je izraslo bez ikakve podrške bošnjačke politike; Prijedor je centar genocida u Krajini, simbol eliticida, grad mučenik kojemu se mučeništvo ne priznaje; posljednje genocidom posrbljeno mjesto prije izlaska na slobodnu teritoriju je Bosanski Novi, sada preimenovan u tzv. Novi Grad, čaršija koja me podsjetila na Trebinje, štoli, valjda zbog rijeke, zelenila, pitomosti, bosnosti, koja je najednom istjerana iz svoga tijela.
Posljednjih godina otkad često prelazim te međuentitetske linije ne mogu čudom da se načudim jednom osjećaju kojeg, saznajem, nose i drugi Bošnjaci dok putuju Republikom Srpskom. Rijetka su mjesta na svijetu gdje se u razmaku od nekoliko kilometara mijenja osjećaj bezbjednosnog integriteta; dok u Stanić Rijeci, pred Dobojem, bivate svoji na svome, svoji u sebi, dotle već u Doboju nosite čudan osjećaj nelagode, jer znate, tu slobodno hodaju oni što su klali, i što će opet klati, ako dobiju šansu. Što zalazite dublje u genocidom otetu teritoriju, ovaj je osjećaj intenzivniji. Izgradnja džamija po Republici Srpskoj otud ima terapeutsko dejstvo, ne samo na bošnjačkog povratnika, već i na bošnjačkog putnika, jer munare u daljini djeluju kao čaj od nane ili matičnjaka, majčinski, smirujuće.
Iako godinama već putujem po Republici Srpskoj, prema Srebrenici, Zvorniku, Goraždu, pa prema Krajini, i preko Mrkonjića i preko Prijedora, iako mi se nikad ništa neprijatno nije dogodilo, a čujem da se ne događa ni drugima – svejedno – ne jenjava osjećaj nelagode, jer putujem zemljom čiji je ustavni status izboren klanjem muslimana. Nevolja bi bila da te nelagode nestane, te da se počnemo navikavati na Republiku Srpsku kao na stvarnost, i na budućnost. Srbi, i u politici, i izvan nje, čine sve da nas naviknu na genocidnu baštinu Radovana Karadžića, pa i time što se trude da sve izgleda normalno. Recimo, u Bijeljini ili Banjoj Luci danas diplome sumnjivih fakulteta stiču hiljade Bošnjaka, koji su dobrodošli jedino kad treba ostaviti pare. Jer, Srbi ne ispuštaju ni jedan pedalj suvereniteta u Karadžićevom entitetu, dok mi, u Tuzli, pogotovo, ali i drugdje, doživljavamo multietničke transove od potrebe da Srbe pomećemo za direktore. Priča je to slojevita, burna, zamršena, te je nećemo rasprtljavati na ovom kratkom prostoru, ali hoćemo konstatirati da su se Bošnjaci na raznim planovima ispostavili kao glavni dejtonski gubitnici upravo zbog odsustva nadstranačke nacionalne strategije. Izgubili smo ekonomiju, institucije sistema, medije, obrazovanje... Jedino su nam džamije ostale. Izgubili smo, dakle, ljude, mlade Bošnjake, čije afinitete danas oblikuje okupirani medijski sistem.
Vjerujem da ste dosad naslutili zbog čega mi se najednom ideja o izdvajanju ili iseljavanju Srebrenice učinila – u najmanju ruku – sebičnom. Evo, idemo svi podržati nakanu bošnjačke politike da Srebrenicu izdvoji! Šta ćemo sa Prijedorom, Vlasenicom, Bratuncem, i desetinama drugih gradova u kojima je počinjen genocid nad Bošnjacima? Srebreničani s pravom očekuju da cijeli svijet suosjeća sa genocidom u Srebrenici, ali, šta ako se tako marginaliziraju ostala bošnjačka stratišta?!
Na tribini u Bihaću, u prepunoj sali Doma Armije, govorio sam ponajviše o srpsko-hrvatskim medijima u Sarajevu, koji preoblikuju nacionalnu svijest u Bošnjaka, pa i svijest o stradanju. Moj sagovornik i domaćin dr. Muharem Štulanović nije se složio sa mojom negativnom ocjenom državnih medija, te je kao pozitivan primjer istakao direktan televizijski prenos dženaze u Potočarima, koji je onomad realizirala Federalna TV. Pozvao sam, pred publikom, ovog uvaženog profesora na konstruktivan polemički dijalog, te sam ga upitao: Pa, dobro, profesore, ako je Federalna TV baš toliko čestita, zašto nije realizirala istovjetan tv prenos dženaze u Prijedoru, ili u Zvorniku, ili ma koje druge dženaze žrtvama genocida izvan Srebrenice? Ne čini li ti se profesore da i prije presude Svjetskog suda pravde znalo kako će genocid nad Bošnjacima biti getoiziran u Srebrenicu, te će sva druga naša stratišta nestati u ovoj trgovini? Dr. Štulanović se složio sa ovim ocjenama.
A kakve veze sve to ima sa aktuelnom idejom o izdvajanju ili iseljavanju Srebrenice? Evo, uopće se nećemo izjašnjavati da li smo za ili protiv. Želimo samo upozoriti da nije dobro da se ma koji dio bošnjačke sudbine promatra parcijalno, da ne kažemo sebično, te da se kvalitet svake ideje treba ocjenjivati, prevashodno, njenom odgovornošću prema cijelom bošnjačkom korpusu. Drukčije kazano, ako će ma koja aktivnost oko Srebrenice marginalizirati žrtve genocida u Prijedoru, onda to mora biti alarm za uzbunu. Sve naše žrtve trebaju biti ravnopravno tretirane, bez obzira što je neko naumio da nam prizna samo žrtve genocida u Srebrenici.
No comments:
Post a Comment