Srebrenica – geto za bošnjačku žrtvu
Ako bismo sve svoje (priznate?) žrtve smjestili u Srebrenicu, ne samo da ne bi bilo ostalih žrtava genocida nad Bošnjacima, već ne bi bilo ni sjećanja na Melihu Durić, najmlađu žrtvu dejtonskog genocida i Aneksa sedam
Udruženja Vlaseničana iz Čikaga koje umrežava sve prognane Vlaseničane diljem svijeta, prihvatilo je moju ideju, koju sam plasirao putem Radija Naša riječ u Čikagu, da se u Vlasenici podigne spomen-ploča u znak sjećanja na šesnaestogodišnju Melihu Durić, najmlađu žrtvu Aneksa sedam. Vlasenica bi tako postala centrište sjećanja na sve žrtve Aneksa sedam, na desetine ako ne i stotine ubijenih Bošnjaka, koji su od 1995. na ovamo stradavali i od dejtonskih četnika i od dejtonskih ustaša.
Mislim da je bitnost ove spomen-ploče, i općenito ovog vida pamćenja dejtonskog nastavka genocida nad Bošnjacima, upravo u tome što se ne smijemo, i ne trebamo, zadržavati samo na žrtvama koje smo podnijeli u vrijeme genocidne agresije, već i da pamćenje trebamo proširiti na sve oblike ugnjetavanja bošnjačke ravnopravnosti. Dakle, ne mislimo, samo, ni na ubijene u dejtonskom miru, već mislimo na sve one koji su u vrijeme dejtonskog mira, a ako hoćemo i prije agresije, bilo izloženi diskriminaciji zato što su Bošnjaci i muslimani. Primjerice, holokaust se u svojoj istraživačkoj metodi ne ograničava samo na Jevreje koji su pobijeni po konc-logorima, već sa podjednakom pažnjom istražuje obespravljivanje Jevreja, i tlačenje Jevreja, pod Hitlerovim režimom. Isto vrijedi i za Pretoriju. Ne pamte se samo ubijeni crnci, već, čak i mnogo više, crnci koji su bili žrtve apartheidskog režima. Nas bi stoga trebalo zanimati da istražujemo obespravljenost Bošnjaka u genocidnom entitetu, a dno te obespravljenosti, njen temelj, njen najgrozomorniji dio jeste ubistvo djevojčice Melihe Durić.
Ime rahmetli Melihe Durić je postalo opće mjesto podsjećanja na obespravljenost Bošnjaka u Karadžićevom entitetu, jer se u njenoj životnoj tragediji sažima sva bestijalnost zločinačkog naslijeđa u biću onoga što zovemo Republika Srpska. Dakle, Meliha Durić je 11. jula 2001. godine (na dan kada je polagan kament temeljac za Memorijalni centar u Potočarima!) došla po prvi put da obiđe svoju kuću u Vlasenici, da u svojoj kući prenoći, došla je sa babom, a materi je ostavila kratku poruku, u teki zapisanu, kreonom, da ode sa babom u Vlasenicu. Uvečer, dok je sjedila pored prozora, pogođena je snajperskim hicem, u vrat.
Zamislimo kakva vrsta smeća je morala obitavati u glavi tog zločinca koji je zadovoljenje svojih srboljubivih osjećanja pronašao u tome da se prišunja, nanišani i ubije djevojčicu. Bilo bi strašno da ovaj zločin ostane samo u noviskim arhivima, i da ne dobije trajni komemorativni karakter: da se kroz podsjećanje na Melihu Durić podsjećamo na sve žrtve Aneksa sedam, i da se kroz monstruozni karakter ovog zločina podsjećamo na karakter genocidnog entiteta i zločinačkog, dejtonskog naslijeđa Radovana Karadžića.
...Ah, da! Umalo da zaboravim! Predložio sam i to da se pozove premijer Republike Srpske Milorad Dodik da otkrije tu spomen-ploču i da administraciju manjeg entiteta, koji će akobogda pripadati svim bh. narodima, ogradi od ovog zločina. Pa da vidimo.
Udruženja Vlaseničana iz Čikaga koje umrežava sve prognane Vlaseničane diljem svijeta, prihvatilo je moju ideju, koju sam plasirao putem Radija Naša riječ u Čikagu, da se u Vlasenici podigne spomen-ploča u znak sjećanja na šesnaestogodišnju Melihu Durić, najmlađu žrtvu Aneksa sedam. Vlasenica bi tako postala centrište sjećanja na sve žrtve Aneksa sedam, na desetine ako ne i stotine ubijenih Bošnjaka, koji su od 1995. na ovamo stradavali i od dejtonskih četnika i od dejtonskih ustaša.
Mislim da je bitnost ove spomen-ploče, i općenito ovog vida pamćenja dejtonskog nastavka genocida nad Bošnjacima, upravo u tome što se ne smijemo, i ne trebamo, zadržavati samo na žrtvama koje smo podnijeli u vrijeme genocidne agresije, već i da pamćenje trebamo proširiti na sve oblike ugnjetavanja bošnjačke ravnopravnosti. Dakle, ne mislimo, samo, ni na ubijene u dejtonskom miru, već mislimo na sve one koji su u vrijeme dejtonskog mira, a ako hoćemo i prije agresije, bilo izloženi diskriminaciji zato što su Bošnjaci i muslimani. Primjerice, holokaust se u svojoj istraživačkoj metodi ne ograničava samo na Jevreje koji su pobijeni po konc-logorima, već sa podjednakom pažnjom istražuje obespravljivanje Jevreja, i tlačenje Jevreja, pod Hitlerovim režimom. Isto vrijedi i za Pretoriju. Ne pamte se samo ubijeni crnci, već, čak i mnogo više, crnci koji su bili žrtve apartheidskog režima. Nas bi stoga trebalo zanimati da istražujemo obespravljenost Bošnjaka u genocidnom entitetu, a dno te obespravljenosti, njen temelj, njen najgrozomorniji dio jeste ubistvo djevojčice Melihe Durić.
Ime rahmetli Melihe Durić je postalo opće mjesto podsjećanja na obespravljenost Bošnjaka u Karadžićevom entitetu, jer se u njenoj životnoj tragediji sažima sva bestijalnost zločinačkog naslijeđa u biću onoga što zovemo Republika Srpska. Dakle, Meliha Durić je 11. jula 2001. godine (na dan kada je polagan kament temeljac za Memorijalni centar u Potočarima!) došla po prvi put da obiđe svoju kuću u Vlasenici, da u svojoj kući prenoći, došla je sa babom, a materi je ostavila kratku poruku, u teki zapisanu, kreonom, da ode sa babom u Vlasenicu. Uvečer, dok je sjedila pored prozora, pogođena je snajperskim hicem, u vrat.
Zamislimo kakva vrsta smeća je morala obitavati u glavi tog zločinca koji je zadovoljenje svojih srboljubivih osjećanja pronašao u tome da se prišunja, nanišani i ubije djevojčicu. Bilo bi strašno da ovaj zločin ostane samo u noviskim arhivima, i da ne dobije trajni komemorativni karakter: da se kroz podsjećanje na Melihu Durić podsjećamo na sve žrtve Aneksa sedam, i da se kroz monstruozni karakter ovog zločina podsjećamo na karakter genocidnog entiteta i zločinačkog, dejtonskog naslijeđa Radovana Karadžića.
...Ah, da! Umalo da zaboravim! Predložio sam i to da se pozove premijer Republike Srpske Milorad Dodik da otkrije tu spomen-ploču i da administraciju manjeg entiteta, koji će akobogda pripadati svim bh. narodima, ogradi od ovog zločina. Pa da vidimo.
No comments:
Post a Comment