Bosanski Petrovac umire

Bosanski Petrovac: Grad umire u tišini

Ugašena čak i gradska apoteka, ne radi ni hotel

Daleko od svjetala glavnog grada BiH, u tišini Bosanske krajine, polako umire Bosanski Petrovac. Grad u kojem su rođene umjetničke i ljudske veličine poput Skendera Kulenovića, Ahmeta Hromadžića, Mersada Berbera, Jovana Bijelića, koji je u borbi protiv fašista u Drugom svjetskom ratu dao 23 narodna heroja, ostavljen je danas sam, na milost i nemilost današnjice.

Puste ulice

Ovaj grad kao da je stao u pedesetim godinama prošlog stoljeća. O tome svjedoče i mnoge njegove zgrade. Na slavnu prošlost sjećaju još samo objekti poput onih gdje je održana prva konferencija AFŽ-a i partizana ljekara, mjesto gdje je Tito postrojavao krajiške brigade, Medeno Polje na kojem je stasala partizanska eskadrila...

No, ulice Bosanskog Petrovca danas su puste. Ne radi čak ni lokalni hotel „Grmeč“. Ljudi s kojima smo razgovarali s tugom priznaju da se ovdje teško živi i da su zaboravljeni od svih. O budućnosti i ne govore. Šute. Slika je to danas mnogih mjesta u Bosanskoj krajini i zapadnoj Bosni. I nada tu danas rijetko navraća.

- Ovdje se teško živi. Gotovo da smo se sveli na mjesnu zajednicu. Šta reći o činjenici da više nemamo ni gradsku apoteku?! Brojne ustanove i institucije koje su ovdje postojale, prebačene su u Bihać i druge dijelove Krajine. Nemamo ni svog predstavnika u Unsko-sanskom kantonu. Kanton ne zna da postoji ovaj grad! A kako i da zna kada niko o nama ne može reći nijednu riječ - priča nam Dušan Vekić, predsjednik Srpskog građanskog vijeća (SGV) Bosanski Petrovac.

Općinski vijećnik Dušan Došen kaže da se Bosanski Petrovac nalazi u nedopustivom položaju. Po njemu, ovaj grad se nalazi u zapećku Krajine i o njemu niko ne vodi računa. Posebno mu smeta činjenica da se najveće bogatstvo Bosanskog Petrovca, a to su šume, bezočno siječe i odvozi.

- Od toga ovdašnje stanovništvo i grad nemaju nikakve koristi. To je nedopustivo. Mnogi ljudi otišli su iz našeg grada zbog bezperspektivnosti - tvrdi Došen. Bosanski Petrovac je grad u koji se vratilo ponajviše Srba u Federaciji BiH. Od oko 11 hiljada Srba prije rata, vratilo ih se 4.500. - Istina je to da se na područje Bosanskog Petrovca vratio dobar dio srpskog življa. Povratak je ranije bio intenzivniji. Ali, sada je taj proces usporen. Broj donacija i pomoći je manji - navodi Vekić.

Velika sehara

Jedina nada za Bosanski Petrovac jeste mladi i perspektivni načelnik Ermin Hajder. Izabran je iz očaja, jer su se stanovnici Bosanskog Petrovca počeli gušiti u neimaštini i beznađu. On je došao kao posljednja nada. Hajder kaže da stanovnicima ovog kraja treba pružena ruka i odgovorna vlast. Ističe da su prošla vremena kada su hiljade ljudi išle raditi u dvije lokalne fabrike, te da je prilika u poljoprivredi, obrtu, turizmu...

Posebno su ozbiljni planovi za razvoj takozvanog partizanskog turizma.

- Situacija u Bosanskom Petrovcu je bila neorganizirana i nesređena. Suština svega toga je da mi ne koristimo ono što imamo. Mi sjedimo na jednoj velikoj sehari, ali je ne znamo otključati. Imamo 750 kvadratnih kilometara i 6.000 stanovnika. Mi možemo ovdje lijepo živjeti, ali se trebamo riješiti politikantstva koje ne vodi ničemu - kaže Hajder.

Teror nad vlastitim narodom

I Bosanski Petrovac pati od velike bolesti bosanskih gradova - lokalnih šerifa. Koliko su takvi moćnici dosadili narodu dovoljno govori činjenica da je načelnik Hajder dobio izbore tvrdeći „kako neće biti načelnik s pilanom“.

- Od toga boluju svi gradovi u BiH. To su male interesne grupe. Ja mogu reći da je politički nacionalizam danas definiran terorom nad vlastitim narodom - kaže Hajder.