Uništeni tragovi nekadašnjeg života u Banjoj Luci
Nekad bio Gornji Šeher danas Srpske Toplice
Iako su u Bosni i Hercegovini sokaci, mahale, ulice oduvijek živjele punim zamahom, u zemlji obilježenoj nesrećom nedostatka kontinuiteta istorijskih tokova svaka nova vlast trudila se barem dio istorijskih sjećanja potpuno izbrisati.
Najsumorniji primjer toga doživjela je Banja Luka tokom 1991-1995. godine. U zamahu nacionalističke euforije prvo su uništeni svi tragovi postojanja islamske kulture i religije, nemilosrdno su rušene i spaljivane katoličke crkve i samostani, protjerivane desetine hiljada građana nesrpske nacionalnosti, a završilo se preimenovanjem gradskih ulica i naselja.
Izbrisana kultura
Banja Luka je tako, izvan zone ratnih dejstava, doživjela svojevrsni urbicid. Dvanaest godina od okončanja rata u gradu na Vrbasu još ne postoji istinska spremnost da se to stanje promijeni. Obračun sa svim što u gradu nije imalo srpski predznak počeo je 1991. Veterinar Teodor Brković i profesor književnosti Predrag Lazarević, bili su perjanice te politike.
U narednih nekoliko godina sa gradskih ulica protjerani su prvo narodni heroji iz Drugog svjetskog rata, a onda su na red došle istorijske ličnosti, javni radnici, književnici, narodni tribuni... Jednom riječju, svi koji nisu imali u svom određenju srpski predznak i pripadali ideologiji bliskoj SDS-u.
Profesor Ahmet Ćejvan, govoreći o tom vremenu, kaže da „nakon što su bila iscrpljena imena Nemanjića, dinastije Karađorđevića, srpskih književnika i javnih radnika, u nedostatku mašte banjalučke ulice počele su dobivati imena „srpskih junaka“, „srpskih sokolova“, „srpskih vitezova“.
Pri tom, kaže Ćejvan, nijednog trenutka nije vođeno računa da imena ulica barem djelimično odražavaju razvoj istorije i kulture bosanskih Srba. Ćejvan pravi paralelu i sa Beogradom pa kaže da tamo“ nikome nije palo na pamet da promijeni naziv Kalimegdanu ili Dorćolu zašto što su imena dobili za vrijeme turske vladavine“.
Zajednica udruženja građana Banje Luke već sa prvim ozbiljnim povratkom Bošnjaka i Hrvata 2003. godine uputila je prijedlog za formiranje multietničke komisije koja bi pristupila izmjenama naziva ulica i naselja barem u onim dijelovima grada gdje je povratak bio najveći i gdje su prije rata gotovi isključivo živjeli Bošnjaci i Hrvati.
Za povratnike je, pojašnjavaju u Zajednici udruženja, bilo dovoljno traumatično prolaziti kroz proces vraćanja imovine, suočavati se sa nizom administrativnih prepreka u ostvarivanju elementarnih građanskih prava da bi se morali navikavati da se i dio grada u kojem su se rađali i odrastali sada drugačije zove.
Profesor Fuad Balić kaže kako je neprimjereno da su se u Banjoj Luci mijenjala ne samo imena ulica nego i naselja - potpuno neprimjereno istorijskom razvoju. Danas najstarija gradska jezgra Gornji Šeher nosi naziv Srpske Toplice, umjesto Šehitluka iznad Šehera sada je Banj brdo, naselja Mejdan i Budžak postala su Obilićevo i Lazarevo.
Nedostatak volje
Kada se sve to pogleda izgleda kao da Banja Luka u svojoj pet stotina godina dugoj istoriji nije imala nijednog čovjeka zaslužnog da ponese ime ulice, trga, naselja. Formalno Uprava Grada Banja Luka nakon svakih lokalnih izbora svoju spremnost da se pozabavi ovom problematikom demonstrira tako što oformi komisiju nadležnu da pristupi izmjenama naziva ulica i naselja.
No, dok komisija utvrdi kriterije po kojima će raditi, istekne joj mandat pa se stvar vrati na početak. I tako u Banjoj Luci i dalje 333 ulice nose imena ljudi ili događaja sa srpskim određenjem, tri ulice su nazvane po Bošnjacima (Meša Selimović, Skender Kulenović i Mehmed Pašić), a stotinu po ostalim.
Rudarska postala Ravnogorska
Još jedna stvar se desila devedesetih godina prošlog vijeka - vaskrsavanje fašističke ideologije kroz veličanje četničkog pokreta. Rudarska ulica, čiji su se stanovnici ponosili svojom prošlošću i naraštajima rudarskih porodica koje su tu živjele, „okitila“ se imenom Ravnogorska“.
Najsumorniji primjer toga doživjela je Banja Luka tokom 1991-1995. godine. U zamahu nacionalističke euforije prvo su uništeni svi tragovi postojanja islamske kulture i religije, nemilosrdno su rušene i spaljivane katoličke crkve i samostani, protjerivane desetine hiljada građana nesrpske nacionalnosti, a završilo se preimenovanjem gradskih ulica i naselja.
Izbrisana kultura
Banja Luka je tako, izvan zone ratnih dejstava, doživjela svojevrsni urbicid. Dvanaest godina od okončanja rata u gradu na Vrbasu još ne postoji istinska spremnost da se to stanje promijeni. Obračun sa svim što u gradu nije imalo srpski predznak počeo je 1991. Veterinar Teodor Brković i profesor književnosti Predrag Lazarević, bili su perjanice te politike.
U narednih nekoliko godina sa gradskih ulica protjerani su prvo narodni heroji iz Drugog svjetskog rata, a onda su na red došle istorijske ličnosti, javni radnici, književnici, narodni tribuni... Jednom riječju, svi koji nisu imali u svom određenju srpski predznak i pripadali ideologiji bliskoj SDS-u.
Profesor Ahmet Ćejvan, govoreći o tom vremenu, kaže da „nakon što su bila iscrpljena imena Nemanjića, dinastije Karađorđevića, srpskih književnika i javnih radnika, u nedostatku mašte banjalučke ulice počele su dobivati imena „srpskih junaka“, „srpskih sokolova“, „srpskih vitezova“.
Pri tom, kaže Ćejvan, nijednog trenutka nije vođeno računa da imena ulica barem djelimično odražavaju razvoj istorije i kulture bosanskih Srba. Ćejvan pravi paralelu i sa Beogradom pa kaže da tamo“ nikome nije palo na pamet da promijeni naziv Kalimegdanu ili Dorćolu zašto što su imena dobili za vrijeme turske vladavine“.
Zajednica udruženja građana Banje Luke već sa prvim ozbiljnim povratkom Bošnjaka i Hrvata 2003. godine uputila je prijedlog za formiranje multietničke komisije koja bi pristupila izmjenama naziva ulica i naselja barem u onim dijelovima grada gdje je povratak bio najveći i gdje su prije rata gotovi isključivo živjeli Bošnjaci i Hrvati.
Za povratnike je, pojašnjavaju u Zajednici udruženja, bilo dovoljno traumatično prolaziti kroz proces vraćanja imovine, suočavati se sa nizom administrativnih prepreka u ostvarivanju elementarnih građanskih prava da bi se morali navikavati da se i dio grada u kojem su se rađali i odrastali sada drugačije zove.
Profesor Fuad Balić kaže kako je neprimjereno da su se u Banjoj Luci mijenjala ne samo imena ulica nego i naselja - potpuno neprimjereno istorijskom razvoju. Danas najstarija gradska jezgra Gornji Šeher nosi naziv Srpske Toplice, umjesto Šehitluka iznad Šehera sada je Banj brdo, naselja Mejdan i Budžak postala su Obilićevo i Lazarevo.
Nedostatak volje
Kada se sve to pogleda izgleda kao da Banja Luka u svojoj pet stotina godina dugoj istoriji nije imala nijednog čovjeka zaslužnog da ponese ime ulice, trga, naselja. Formalno Uprava Grada Banja Luka nakon svakih lokalnih izbora svoju spremnost da se pozabavi ovom problematikom demonstrira tako što oformi komisiju nadležnu da pristupi izmjenama naziva ulica i naselja.
No, dok komisija utvrdi kriterije po kojima će raditi, istekne joj mandat pa se stvar vrati na početak. I tako u Banjoj Luci i dalje 333 ulice nose imena ljudi ili događaja sa srpskim određenjem, tri ulice su nazvane po Bošnjacima (Meša Selimović, Skender Kulenović i Mehmed Pašić), a stotinu po ostalim.
Rudarska postala Ravnogorska
Još jedna stvar se desila devedesetih godina prošlog vijeka - vaskrsavanje fašističke ideologije kroz veličanje četničkog pokreta. Rudarska ulica, čiji su se stanovnici ponosili svojom prošlošću i naraštajima rudarskih porodica koje su tu živjele, „okitila“ se imenom Ravnogorska“.
No comments:
Post a Comment