Nedžad Ibrišimović: Nakaza i vila

SVATOVSKA

... Bio jednom davno u Bosni jedan čovjek pa imao, da prostiš, onu stvar golemu preko svake mjere. Kad bi kudgod pođi, nije moglo drugačije nego upregni petera kola, pa ga natovari na njih, sjedni u šesta i tako idi. Kud god bi dođi, ljudi su se ibretom ibretili, kako muško, tako, bogme, i žensko.
Niko mu ništa nije mogao prigovoriti da je ova­kav, ili zlo i naopako, onakav, jer je, siromah, za to ponajmanje bio kriv.

Sve to, pak, nije bilo baš lahko snositi. Nekoliko je puta čovjek njemu zasebnu kuću pravio, golemu kuću od grubo tesanih balvana, a sebi kolibicu od slame i pruća. Legne, pokrije se i samo što zaspi, istom ti se on nadigne i svu onu svoju brvnaru razruši. Onda us­taj pa mu novu gradi!
Nekad je bilo i fajde. Kad bi se ukaži potreba da se kakva šumica raskrči, stani na brdo, dva-triput ma­hni i - eto krčevine. Ali, to je bilo urijetko.

Najveća je nevolja bila u tome što se taj čovjek nikako i nikojom nije mogao oženiti. Koju bi god pitaj, svaka bi pokri lice mahramom i reci: - Gluho i daleko bilo...!

Mnogima bilo žao da takav čovjek, ni kriv ni du­žan, skapava u samoći, pa su mu ženu tražili s kraja na kraj svijeta ne bi li je kako našli. Tako tražili, tražili, kad jedne godine pronese se glas da su mu ženu našli i isprosili. Ih, to odmah veli­ko slavlje nastalo!

Utanačili i svadbu i dan kad će mladu dovesti! Onaj čovjek odmah tri vola i osam stotina pilića zaklo, dvadeset bačvi vina i deset bačvi rakije iznio pred kuću, hljeba napeko i trista ljudi na svadbu zovnuo. Kad došli gosti na svadbu, a ono nigdje ni klupe ni stolice.

- Na šta ćemo sjesti? - stali pitati, a domaćin im rekne:
- Ništa se vi ne sekirajte, biće mjesta za sve! - pa izvadi onu stvar i ukrug je položi da svak' svakoga gleda i vidi. Sjelo trista ljudi, nikome tijesno nije bilo, pa udri pij, jedi i veseli se. A domaćin malo-malo, pa pogledaj ide li mlada, hoće li se pojaviti.

Istom, u neko doba, eto ti mladinih svatova. I kod nje naprijed četvora kola vuku onu stvar, a ona na petim, da prostiš, sjedi. Kad mladoženja to ugledao, nikako nije mogao da se svlada, pa je svih trista gostiju u zrak odletjelo, nebu pod oblake.

A mlada se opet mnogo poradovala, jer je i njoj već dodijalo muža za se po svijetu tražiti.
Oni svatovi malo poslije popadoše na zemlju, ma­lo se ugruhaše, ali očas bubotke dobrim jelom i jakim vinom zaliječiše i sve opet na dobro izađe.