15 godina od rušenja Velike Srbije

Oluja: 15 godina od hrvatskog rušenja Velike Srbije

Oluja je jedan od najbitnijih događaja
i najveća vojna pobjeda u hrvatskoj povijesti

U 5 sati ujutro 4. augusta 1995. topničko-raketnom pripremom Hrvatske vojske i zračnim udarima Hrvatskog ratnog zrakoplovstva po snagama pobunjenih Srba na ratištu dugom 630 kilometara od Jasenovca u Posavini do Vrlike u Dalmatinskoj Zagori, započela je akcija kojom je za pet dana oslobođeno 18 posto površine Hrvatske (10.500 kilometara četvornih) koja je više od četiri godine bila pod okupacijom pobunjenih hrvatskih Srba, odnosno dijelovi Dalmacije, Like, Banije i Korduna.

Tzv. Krajina, koju je branilo 40 hiljada vojnika, nestala je za pet dana pod naletom oko 130 hiljada pripadnika profesionalnih gardijskih brigada (1., 2., 4., 7., i 9.) i specijalnih jedinica MUP-a (koje su iznijele najveći teret i postigle najznačajnije uspjehe u akciji), redovnih brigada HV-a i domobranskih pukovnija.

Prema službenim podacima Ministarstva zdravstva RH, u akciji je poginulo 211 pripadnika Hrvatske vojske i policije, a oko 500 ih je teško ranjeno. Što se tiče gubitaka na srpskoj strani, procjene broja poginulih vojnika Srpske Vojske Krajine kreću se od 560 (HHO) do 750 (vlada Srbije), dok se broj srpskih civila poginulih u napadu na okupirana područja i umrlih u izbjegličkim kolonama koje su se kretale prema dijelu BiH kojeg su kontrolirale srpske snage, kreće između 680 do čak 1.200 (vlada Srbije).

Osnovni preduvjeti za provođenje Oluje stekli se se vojnim i diplomatskim putem. Vojnim akcijama HV-a i HVO-a u Zapadnoj Bosni tokom zime '94. i ljeta '95.: Operacijama Zima '94., Skok 1 i 2, Ljeto '95. oslobođeno je cijelo Livanjsko polje, Glamoč, Bosansko Grahovo i dominantni visovi Dinare, a osim što je od snaga bosanskih Srba osvojeno ogromno područje, a vojsci RS-a naneseni veliki gubici, ovim pobjedama je kompletno okupirano područje u Sjevernoj Dalmaciji dovedeno u poluokruženje.

Hrvatska delegacija je nakon ovih velikih uspjeha (operacija Ljeto '95. završena je 30. jula, kada je na cijelom području tzv. RSK proglašeno ratno stanje) pobunjenim Srbima postavila ultimatum po načelu "uzmi ili ostavi" na posljednjim pregovorima ujutro 3. augusta pored Ženeve.

Osim Pašalića, u delegaciji su bili i pomoćnik ministra unutarnjih poslova Smiljan Reljić, predstojnica ureda predsjednika Vesna Škare Ožbolt i general Petar Stipetić, a od krajiških Srba se tražila trenutna i neodgodiva mirna reintegracija okupiranog područja, otvaranje naftovoda i svih prometnica od Zagreba prema Dalmaciji koje prolaze preko područja pod srpskom kontrolom, a ostavljeno im je sedam dana za predaju oružja hrvatskim vlastima. Jedini ustupak ponuđen Srbima bilo je ustrojavanje policije i lokalne samouprave s nacionalnom zastupljenošću sukladnom popisu stanovništva iz 1991.

Srpsko izaslanstvo bilo je predvođeno generalom Milom Novakovićem (koji će u Oluji zapovijedati Vojskom tzv. RSK na Kordunu i Baniji), a u njemu su bili i Milivoj Vojnović, ministar inozemnih poslova tzv. RSK u Vladi koja je trajala osam dana, inače zastupnik SDP-a u prvom višestranačkom sazivu sabora, Lazo Macura i Ilija Prijić.

Tzv. Republika Srpska Krajina: Panika i rasulo u očekivanju hrvatskog napada, proglašeno ratno stanje i organizirana evakuacija

Predsjednik tzv. RSK Mile Martić je 30. srpnja 1995. donio odluku o proglašenju ratnog stanja na području srpske paradržave u Hrvatskoj, a mjesecima prije početka napada u cijeloj Krajini se, velikim dijelom i efikasnom djelovanju hrvatskih obavještajnih službi, stvarala psihoza straha i očekivanja skorog hrvatskog napada.

Nakon teškog srpskog poraza u operaciji Bljesak, svi koji su mogli otišli su s obiteljima prema Srbiji ili Banja Luci, a osiromašeni (plaća vojnika tzv. RSK na prvoj crti iznosila je par desetaka njemačkih maraka) narod je nemoćno gledao kako se pakiraju i najviši dužnosnici krajiške vlasti.

Nekoliko godina prije odluke o evakuaciji civilnog stanovništva iz Sjeverne Dalmacije i Južne Like, koja je u stvari značila slom Krajine i sveopći bijeg civila i vojske, a koju je prvog dana Oluje donio Vrhovni savjet odbrane tzv. RSK pod predsjedanjem Predsjednika "Republike" Mile Martića, uvježbavale su se evakuacije, a pripreme su intenzivirane nakon "Bljeska", tako da ne može biti govora da je hrvatski napad potjerao Srbe u zbjeg - za nestanak Srba na hrvatskim prostorima gdje su bili apsolutna većina, krivo je njihovo nesposobno i nedoraslo političko, kao i kukavičko vojno vodstvo.

7. brigada HV-a je 5. augusta u 11 sati ujutro ušla u Knin, dok joj je bok osiguravala 4. gardijska brigada, tako što je oko sela Golubića morala savladati žestoki srpski otpor, pa su "Pume" umarširale u Knin bez sukoba. Međutim, tada dolazi do jedne od najkontroverznijih odluka u cijeloj akciji - potpunog dvodnevnog prestanka ratnih operacija HV-a, odnosno napada, na području odgovornosti Zbornog područja Split, u trenutku kada razbijeni protivnik panično bježi, mogućnost da ga prikliješte i potpuno razbiju propuštaju iskoristiti dvije elitne gardijske brigade HV-a, pod izlikom da je potrebno osigurati već oslobođeno područje za sutrašnji (6. kolovoza) posjet predsjednika Tuđmana Kninu.

Gotovinina "proslava oslobođenja Knina" s vojne tačke je bila promašaj, ali i humanitarni spas: Spriječila je masakr stotina srpskih civila.

Istina je da bi srpske snage probojem hrvatskih elitnih oklopno-mehaniziranih gardijskih brigada iz Knina u smjeru Kistanja, ostale potpuno odsječene i natjerane na predaju ili potpuno uništenje, ali to bi za sobom povuklo i brojne civilne žrtve, jedini pravac izvlačenja nepregledne i kaotične kolone u kojoj su se izmiješali srpska vojska i civilni zbijeg, bio je u pravcu Srba, uskom i nekvalitetnom cestom.

Tamo bi izbile i hrvatske snage da su iz Knina krenule put Like, odnosno magistralom od Knina prema Gračacu, Donjem Lapcu i Srbu. Svatko tko se ikada vozio zavojitom cestom koja od "Kraljevskog grada" vodi prema sjeveru, može si predočiti kaos koji bi nastao da su oklopne kolone Korade i Krstičevića uhvatile kninski korpus (naravno, pomiješan s civilima) na ovoj dionici.

Tragikomične optužbe o "prekomjernom granatiranju Knina" (iz kojeg su Srbi pobjegli nakon što je na grad palo nekoliko desetaka projektila), koje se Gotovini u Haagu stavljaju na teret, bile bi dječja igra za ono za što bi ga se optuživalo da je organizirao napad na planinskim serpentinama između Knina i Srba.

Možda najteži zadatak u cijeloj operaciji imale su postrojbe hrvatske specijalne policije, koje su na nevjerojatno zahtjevnom terenu i često nepodnošljivo teškim temperaturama (podjednako hladnoći i vrućini) Velebita boravile još od akcije Maslenica, a nasuprot njima su u utvrđenim položajima i s jakom topničkom potporom bile snage Ličkog korpusa.

Specijalci ne samo da su izvršili zadaće ovladavanja prijevojem Mali Alan i vrhom Ćelavac, na kojem je bio glavni centar veze srpske vojske i koje su osvojili nakon žestokih borbi, nego su se spustili s Velebita i ovladali prometnicama i Gračacom, da bi na kraju očistili pravac napredovanja sve do Donjeg Lapca i granice s BiH.

Tigrovi u Lici presjekli Krajinu na dva dijela

Prva gardijska brigada je preko Plitvičkih jezera i Slunja izbila do granice BiH i spojila se sa snagama Petog korpusa Armije BiH, koje su do tada bile u okruženju, ali do njihovog munjevitog prodora po teškom terenu ne bi došlo da pripadnici 9. gardijske brigade prethodno nisu osvojile ključni lički prijevoj Ljubovo, s kojeg se kontrolira cesta između Gospića i Korenice.

Stipetić spasio teške Basarčeve propuste kod Petrinje

General bojnik Ivan Basarac, zapovjednik Zbornog područja Zagreb, u čijoj zoni odgovornosti je bilo oslobađanje Petrinje, najjačeg srpskog uporišta na Baniji i Kordunu, teško je pogriješio kada je na utvrđeno uporište s jakom protuoklopnom obranom krenuo frontalnim napadom u kojem su poginuli deseci vojnika, među kojima i zapovjednik oklopne bojne 2. gardijske brigade pukovnik Predrag Matanović, i u kojem je uništeno nekoliko tenkova.

Kao da ništa nije naučio iz bitke za Vukovar gdje je takva strategija pokopala JNA, takav pristup je prouzročio velike gubitke i zastoj u napredovanju. Predsjednik Tuđman je osobno drugog dana operacije naredio dolazak generala Petra Stipetića koji je preuzeo zapovjedništvo i reorganizirao napad obuhvatom i zaobilaženjem grada, ali mu je prilično olakšalo što je u noći s 5. na 6. augusta krenula evakuacija Petrinje.

"Ispod" Petrinje, prema Uni, samo je 39. korpus tzv. SVK vatrom štitio povlačenje kolone pomiješanih civila i vojske prema dijelu Bosne pod srpskom kontrolom.

Posljednjeg dana intenzivnih borbenih djelovanja, 8. augusta, na Kordunu se odigrala scena koja nikako ne spada u povijest ratovanja na Balkanu: 21. korpus tzv. SVK se našao u okruženju 1. gardijske brigade HV-a i Stipetićevog ZP Zagreb i odlučio na predaju do koje je došlo istog dana.

U selu Viduševac zapovjednik korpusa pukovnik Rade Bulat je prije potpisane predaje na haubi policijskog auta, pobjedničkom generalu Stipetiću po "pe-esu" pred strojem podnio prijavak, čestitao na pobjedi i predao korpus.