MASKA IZA KOJE USAMLJEN BDIJEŠ
Maska iza koje usamljen bdiješ,
Ima vizire za oči i rupe za usta i uši
I sva čula svijeta koji se ruši.
Oduvijek jedan od poslušnih
Kao djelo tame naravi si trošne.
O staro strašilo, bestjelesne volje,
Koliko je suza palo u potiljak,
Koliko se mišića nepovratno sleglo,
Koliko je tragova propalo?
Kad bi bar bogatstvo maske
Ostvariti znao.
Esad Ekinović, 1971.
No comments:
Post a Comment