Srbija pred ratom?

Radikali nikad bliže pobjedi na izborima

Antieuropski stavovi postali su dio »političkog mainstreama«, a približavanjem Demokratske stranke Srbije, koju predvodi odlazeći premijer Vojislav Koštunica, Srpskoj radikalnoj stranci, dobili su i »demokratski kapacitet«

Kad srbijanski predsjednik Boris Tadić u četvrtak objavi ukaz o raspuštanju parlamenta i raspisivanju prijevremenih parlamentarnih izbora za 11. maja, učinit će to ne bez bojazni.

Snage koje zastupaju politiku suprotnu od one s kojom 3. februara osvojio tijesnu većinu u drugom krugu predsjedničkih izbora, čine se jačima nego ikad ranije u proteklih osam godina. Antieuropski stavovi postali su dio političkog mainstreama, a približavanjem Demokratske stranke Srbije, koju predvodi odlazeći premijer Vojislav Koštunica, Srpskoj radikalnoj stranci, dobili su i »demokratski kapacitet«.

Tadiću će ovo biti drugi put da raspisuje prijevremene izbore. Prvi put, u novembru 2006. godine, razlog je bio ustavni zakon, odnosno donošenje ustava u čijoj preambuli piše da je Kosovo sastavni dio Srbije. Premijer Koštunica iskoristio je priliku da nakon nacionalnog referenduma o ustavu zatraži od građana novi mandat za zaštitu suvereniteta Srbije nad Kosovom, a da formalno ne podnese ostavku.

U martu 2008., više od dvadeset zemalja priznalo je neovisnost Kosova, uključujući SAD, Njemačku, Francusku, Veliku Britaniju, Italiju i Poljsku. Argument za raspuštanje parlamenta i raspisivanje prijevremenih izbora bio je da unutar srbijanske vlade ne postoji saglasnost za politiku aktivne odbrane Kosova. Premijer je jednog dana doživio preglasavanje oko naizgled besmislenog zauzimanja stava o prijedlogu parlamentarne rezolucije koju su podnijeli radikali. Slijedećeg dana, priopćio je da više ne vjeruje svojim koalicijskim partnerima. Trećeg dana, sam je objavio kraj vlade i predložio raspuštanje parlamenta. Kažu da je posljednja sjednica druge Koštuničine vlade trajala manje od dvije minute. Pojedini ministri povjerili su medijima da ne mogu očima gledati svoje dojučerašnje kolege.

U povijesti će možda ostati zabilježeno da je Tadić srbijanski lider za čijeg su mandata najčešće inicirani prijevremeni izbori, kako na državnoj, tako i na lokalnoj razini, što bi trebalo svjedočiti o riješenosti jedne skupine da istjera svoju politiku do kraja.
Istina je dijametralno suprotna: Srbija nikad nije bila toliko konfuzna. Pod Koštunicom, nacija se suočavala sa raznim bizarnim trenucima i traumama, a premijer i vlada su se uglavnom zaklanjali iza neobaviještenosti, neupućenosti i nenadležnosti. Tadić i njegova Demokratska stranka samo su doprinijeli osjećanju velike katatonije nastale uslijed želje da se na svaki način izbjegne odgovornost.

Sada, kada su prinuđeni sudjelovati na izborima koje je inicirao Koštunica, umjesto da su ih sami izazvali na valu Tadićeve pobjede, postavlja se pitanje što je alternativa dominantnoj politici samoizolacije koju provodi Koštunica i ko su njeni zastupnici.
Prije negoli su odbili prijedlog rezolucije radikala o zamrzavanju pregovora s EU-om dok iz Bruxellesa ne priznaju suverenitet Srbije na Kosovu, zastupnici Demokratske stranke i G17plus su, skupa s radikalima, socijalistima i Koštuničinim DSS-om, bar pet puta demonstrirali »nacionalno jedinstvo« glasujući za razne rezolucije u parlamentu. Za suverenitet, za pregovore, za izravne pregovore, protiv Ahtisaarijevog plana, protiv proglašenja neovisnosti …
Zapravo, Tadić i Koštunica ne misle različito o Kosovu, s tim što je Tadić dovoljno racionalan u svojim razmišljanjima da shvaća kako ne smije žrtvovati članstvo u EU, koje je strateški cilj Srbije, a Koštunica vjeruje da i u njegovoj platformi ima mjesta za EU, čim zemlje članice koje su priznale neovisnost Kosova shvate kako nema alternative poštovanju međunarodnog prava (u tumačenju Koštunice).

Tadićeva privrženost europskoj ideji dobiva smisao onog trenutka kada se na drugom polu pojave Vojislav Šešelj ili, u njegovoj spriječenosti, Tomislav Nikolić. U usporedbi s njima, srbijanski predsjednik izgleda kao uglađen, tolerantan političar, pun razumijevanja za probleme običnog čovjeka, okrenut suradnji sa susjedima.
Mnogi analitičari ističu da je Tadićev rezultat u drugom krugu predsjedničkih izbora (2,3 miliona glasova) izraz bojazni pripadnika manjinskih zajednica da bi se unutrašnja nestabilnost, pod Nikolićem, mogla okrenuti upravo protiv njih. Najveći odaziv 3. februara zabilježen je u općinama na sjeveru Vojvodine, u kojima Mađari i Hrvati čine većinu.
Međutim, 11. maja ujedinjena mađarska koalicija nastupit će samostalno. Mađarski političari nadaju se da će ponoviti izlaznost svojih birača s predsjedničkih izbora, makar iz prvog kruga, kada je kandidat njihove koalicije Ištvan Pastor osvojio 100.000 glasova. To automatski znači 100.000 glasova manje za Tadića, čime njegova, pa i prednost Demokratske stranke, nad Nikolićem, odnosno radikalima, nestaje.

Prema istraživanjima javnog mnjenja obavljenim krajem februara, radikali mogu računati s 40 posto glasova, demokrati s 31 posto, Koštuničina narodnjačka koalicija sa devet, G17 i socijalisti sa po šest, a Liberalno-demokratska stranka sa pet posto glasova. Pretpostavlja se da izlaznost neće biti veća nego u drugom krugu predsjedničkih izbora, kad je glasalo 4,6 miliona birača.
Radikali su veoma blizu tome da formiraju vladu. Glavni tajnik te stranke Aleksandar Vučić izjavio je da će ovaj put razmatrati mogućnost koalicije sa Koštunicom, ako to bude bio uvjet za ostvarivanje većine u parlamentu.