i - bos 5 Bosanski Petrovac

Identitet RS

Predsjednik RS Milan Jelić u pismu predsjedniku Narodne skupštine RS Igoru Radojičiću traži da se što prije dođe do nove himne i grba tog entiteta. Jelić je upozorio da RS ne smije da ostane bez svojih obilježja nakon što je Ustavni sud RS odlučio da je himnom i melodijski, a ne samo tekstom, povrijeđen nacionalni interes Bošnjaka, odnosno da himna “ne odražava interese sva tri konstitutivna naroda”.
Jelić je u prvoj reakciji na odluku Ustavnog suda RS reagovao stavom da pjesma “Bože pravde” nije uvredljiva i da će je organizacije i institucije u RS i dalje koristiti “u svečanim prilikama kao svečanu pjesmu”. To je tjeranje političkog inata i nametanje jednonacionalnog i monoreligijskog simbola kao parahimne.
Radojičić ocjenjuje da odluka Ustavnog suda RS “dovodi Srpsku u veoma lošu situaciju kada je riječ o očuvanju identiteta i obilježja”. Dakle, za RS je loše što je Ustavni sud RS sasma logično utvrdio da himna ne odražava i interese Bošnjaka i Hrvata u RS. To je nastavak političkog neprihvatanja odluka Ustavnog suda BiH o konstitutivnosti tri naroda i ravnopravnosti svih građana na svakom dijelu bh. države.
Mladen Ivanić, predsjednik PDP, tvrdi da je Ustavni sud RS svojom odlukom potpao pod pritiske bošnjačkih političara, te da bi institucije RS trebalo ponovo da se obrate tom sudu da donese odluku bez pritiska. To je u pravnom smislu glupost, a politički nastojanje da se Ustavni sud RS disciplinuje i shvati da je u “Srpskoj”.
Činjenica da je šest od sedam sudija Ustavnog suda RS bilo za odluku o melodiji himne, a jedan protiv, pravno je ohrabrujuća. Ali to ne otrežnjava ni one koji se predstavljaju kao glasilo demokratije i zakonitosti. Tako je u “Nezavisnim novinama” objavljen osvrt u kojem se Goran Maunaga, kao, duhovito poigrava riječima: “Sasvim bi logično bilo da onome kome smeta izraz, naslov ili himna označena sa ‘Bože pravde’, da mu automatski ne smeta suprotnost tih riječi. Dakle, ‘Bože nepravde’.”
Ostavimo po strani tu nesuvislost. Autor zaključuje: “A šta je s vitalnim interesom Srba, nema veze. Jer narod koji izgubi svoja obilježja, jezik i kulturu, šta je? Pa, narod bez identiteta. Zašto Sud o tome nije razmislio, pa utvrdio ko je ovdje stvarno ugrožen. A koga ugrožava Bog i pravda?”
Pođimo od posljednjeg. Zašto bi se u himni spominjao Bog, himna ne smije biti diskriminatorska ni prema jednom građaninu, dakle, ni prema racionalistima, agnosticima, ateistima, mnogobožcima... No, ovdje se ponavlja čuđenje zašto se to neko ne može identifikovati s našim kao svojim i otkud mu pravo da time ugrožava naš identitet?!
Maunaga razložno tvrdi da narod koji izgubi jezik i kulturu je narod bez identiteta. Ko je to s antiustavnim nastankom RS 1992. učinio da se ekavica proglasi jedinim izgovorom na tom prostoru izvorne ijekavštine koju je Vuk Karadžić smatrao uzorom za srpski književni jezik? Vukov prezimenjak Radovan, deklarisan kao književnik, učinio je taj kulturocidni atak na identitet bh. Srba. Istina, odustalo se od ekavice u formalno-pravnom smislu, ali poslušajte kako govore političari i drugi skorojevići u RS, vršeći nasilje nad maternjim jezikom. Jedni od sebe nasilu čine ekavca da bi lakše bili prihvaćeni u prekodrinskoj “matici”, a drugi brkaju ijekavicu i ekavicu do smijurije. To je tek jedno od bezbroj “kulturnih” nastojanja da se (samo)potiranjem svog identiteta pokuša dodvoriti kleronacionalnoj eliti u Beogradu i tako se u inferiorističkom maniru osjetiti ravnopravnim pripadnikom svesrpstva.
Velikosrpsko nastojanje ima, dakle, dva pravca u RS kao svom geopolitičkom izrazu. Jedan je negacija drugih nacionalnih i vjerskih identiteta, a drugi je preobrazba, tačnije negacija svog geopolitičko-kulturnog identiteta. To je civilizacijski zaumna situacija u kojoj se i negacijom izvornog sebe u Bosni i Hercegovini želi izvesti negacija te (svoje) BiH, pa bar u RS.