Šta je Karla dobila, a nije pokazala?
Sve je počelo prije nešto više od sedmicu: glavni tužitelj u slučaju Milošević sir Geofrrey Nice objavio je pismo u kojem Carlu Del Ponte optužuje za prikrivanje jednog dijela dokaza koji govore u umiješanosti Srbije u ratove u Hrvatskoj i BiH. Tužitelj Nice, nakon što je Del Ponteova izjavila da je u maju 2003. poslala pismo tadašnjem ministru vanjskih poslova Goranu Svilanoviću da joj ustupi dokumente čiji su određeni dijelovi zaštićeni, a sadrže dokaze o ratnim susretima Miloševića, i iznimno su važni za proces protiv njega.
Odbijen savjet
Nice se javio ogorčenim tonom: “Vodio sam istragu protiv Miloševića na Sudu za ratne zločine za bivšu Jugoslaviju od 2002. do 2006. Ne znam šta Del Ponteova misli kad kaže mi. Ja zasigurno nisam spadao u nas. Nice je dodao da je “uvijek bio protiv skrivanja tih dokumenata od očiju javnosti”, te da je Del Ponteova odbila njegov savjet da nema legalne osnove da se ti dokumenti sklone od javnosti. “To je”, nastavlja Nice, “moglo služiti samo jednoj stvari - čuvanju Beograda od javne osude i, znakovito, jednoj vrsti zaštite pred Međunarodnim sudom pravde.”
Tužiteljstvo, odnosno Del Ponteova, je nakon dva dana reagiralo umjerenim saopštenjem u kojem postojanje pisma Svilanoviću nije demantirano, ali se negira bilo kakva nagodba. Ne krije li se već tu paradoks? Svakako, ali paradoksi su, čini se, krenuli mnogo ranije - od samog osnivanja Suda.
Sva sila medijskih “analitičara” i “stručnjaka” upustila se u analizu ovog sukoba, nabrajajući hiljade mućih načina na koji se sukob mogao dogoditi, ali zaboravljajući neke od temeljnih postulata. Politička dimenzija Suda za ratne zločine na području bivše Jugoslavije nikada nije uspjela biti prevaziđena. Taj sud je, uporedo sa pravnim nivoom, imao i zadatak rješavanja političkih napetosti u regiji, tako da se tamo nikada zapravo nije doznalo sudi li se tu političkim modelima ili konkretnim djelima? U tom smislu, Geoffrey Nice je bio i ostao najživopisnija pojava među uposlenicima tog suda, ali o tome neki drugi put.
Što se Del Ponteove tiče, ona sada pokušava kupiti vrijeme, jer je se proglašava krivom za šurovanje s Beogradom, što je vanredno ozbiljna stvar koja prijeti da potamni njezinu slavu pravednice. Njena je taktika bila ići na odstrel najkrupnije zvjerke. Pravedna presuda Miloševiću bi anulirala većinu političkih aranžmana Haaškog tribunala. No, u međuvremenu su se, kako to obično biva, dogodile nepredvidive stvari: Srbija je ubojstvom Đinđića skrenula s demokratskog kursa i vratila se unazad, proces Miloševiću je krenuo traljavo, i na kraju je “kapitalac” umro. Prilično jadan rezultat, priznaćete. Nakon svega, stigla je presuda drugog suda, Međunarodnog suda pravde, koji sporne dokumente oko kojih se digla tolika graja nije ni pogledao. Godinu prije zatvaranja ICTY-a svako ko je radio u njemu i za njega može se zapitati: šta smo to radili sve ove godine? Gdje su otišli svi ti novci? Od onih koji su planirali i izvodili zločin, samo je Momčilo Perišić tu, Mladić i Karadžić su zaštićeni, a najveću cijenu plaćaju opet žrtve!
Tajni ili javni?
“Sasvim je razumljiva Niceova ogorčenost i s te strane ga je moguće shvatiti ”, kaže za Oslobođenje jedan od najbližih suradnika Carle Del Ponte i Geoffreya Nicea tokom svih godina zajedničkog rada u Tribunalu. “Njegov interes je pitanje - zašto je bilo deala s Beogradom? S te strane njegove su optužbe legitimne, ali upućene na pogrešnu adresu. Tužiteljstvo ne može odlučiti za neke dokaze hoće li biti tajni ili javni - to mogu samo sudije. S te strane, Nice ulazi u nešto u čemu baš i nema ulogu. Naravno da je sumnjivo i, blago rečeno, čudno što Međunarodni sud nije uzeo te dokaze, ali ni tu Del Ponteova ne snosi odgovornost. O tome opet odlučuju sudije. U tom smislu, treba biti oprezan, jer su stvari komplicirane. Svaka država, s druge strane, ima pravo zaštititi svoje dokumente i to se može dogovoriti sa sudijama. Ali, ponavljam, samo sa sudijama”, završava naš izvor.
Crne trake
Oslobođenje je zasad jedini medij koji je došao u posjed transkripta većine dokumenata dobijenih iz Beograda, na kojima su crnim trakama prebrisane sporne točke. Stoga valja oprezno pogledati u njih, i to sa svih strana: prvo, tu je samo ono što se može vidjeti, jer svjedoci tvrde da postoji dokumentacija o tome da je za vrijeme agresije na BiH i Hrvatsku sastancima Vrhovnog savjeta odbrane prisustvovao i Ratko Mladić, o čemu Srbija, naravno, nije htjela izvijestiti Carlu Del Ponte. Recimo, u transkriptu zapisnika sa “dvadeset pete sednice Vrhovnog saveta odbrane, održane 30. avgusta 1994. godine”, između ostalog stoji:
“Najnovija ponuda međunarodne zajednice da se Republika Srpska konstituiše na polovini teritorije nekadašnje bivše Bosne i Hercegovine i odmah stupi u konfederalni odnos s Jugoslavijom, stvara sve pretpostavke da srpski narod praktično ostane da živi u jednoj državi i povećava šanse dobrog rešenja u budućnosti Republike Srpske Krajine” (...“Sednicom je predsedavao Zoran Lilić, a prisustvovali su joj Slobodan Milošević, predsednik Republike Srbije, Momir Bulatović, predsednik Republike Crne Gore, dr. Radoje Kontić, predsednik Savezne vlade, Pavle Bulatović, savezni ministar za odbranu, general-pukovnik Momčilo Perišić, načelnik Generalštaba Vojske Jugoslavije, general-potpukovnik Blagoje Kovačević, zamenik načelnika Generalštaba Vojske Jugoslavije, i general-major Slavko Krivošija, načelnik Vojnog kabineta predsednika Savezne Republike Jugoslavije. Na istoj sednici utvrđeno je da je u ostvarivanju mira (1) otklonjena opasnost uvlačenja Jugoslavije u ratni sukob, (2) pružena maksimalna zaštita i pomoć srpskom narodu izvan Srbije, (3) stvorena Republika Srpska i Republika Srpska Krajina i uspostavljen njihov ravnopravan status u pregovaračkom procesu i (4) izbegnuto novo zaoštravanje sankcija i postavljanje međunarodnih posmatrača na Drini.”
Aferim, reklo bi se. Očuvan mir, a zauzeta trećina Hrvatske i polovina Bosne i međunarodni pregovarači maknuti s Drine. U tom smislu je kontinuitet nastavka politike Dobice Ćosića i “neumiješanosti Srbije u ratove u Hrvatskoj i BiH”, više nego očigledan u zapisniku sa Sedme sjednice Vrhovnog savjeta odbrane. Nakon rasprave na tačku 3. nazvanu Informacija o problemima finansiranja Vojske Jugoslavije i finansiranja pomoći Republici Srpska Krajina, u kojoj su učestvovali Dobrica Ćosić, Slobodan Milošević, načelnik generalštaba Života Panić, Momir Bulatović i Radoje Kontić, stoji da je zaključeno sljedeće: “Polazeći od veoma složene međunarodne situacije, i stalnih pretnji tranom vojnom intervencijom(...), potreba za preduzimanjem celovitih priprema za odbranu zemlje i transformacijom Vojske Jugoslavije, Savezna vlada treba da iznađe realne izvore za redovno finansiranje potreba Vojske Jugoslavije u 1993. godini, i pružanje materijalne pomoći Republici Srpska Krajina. U vezi s tim treba ispitati mogućnosti dobijanja strane vojne pomoći, kao i naplate naših potraživanja od stranih partnera kroz isporuke određenih vojnih proizvoda.”
Nagrada za ništa
Nakon ovoga, zaista je teško uvjeriti bilo koga u nemiješanje Srbije i ispravnost presude suda koji nije htio pogledati ove dokumente. I Geoffrey Nice zna da će nakon svega ostati samo zaboravljeni međunarodni činovnik ukoliko ne uspije dokazati da se Međunarodna zajednica u slučaju BiH krvavo poigrala. S druge strane, i Carla Del Ponte biće nagrađena za ništa: bit će zanimljivo kako će se ovaj sukob odvijati, tim više što ovakve stvari nikada ne idu van konteksta. Srbija, i pored najbolje volje međunarodne zajednice da je uključi u integracije, još ne pokazuje ozbiljnije znakove defašizacije, a valja provesti i nezavisnost Kosova. Ovakvi dokumenti i akcije samo ih mogu oslabiti, unatoč presudi koja je genocidom proglasila samo događaje u Srebrenici.
(Oslobođenje)
Sve je počelo prije nešto više od sedmicu: glavni tužitelj u slučaju Milošević sir Geofrrey Nice objavio je pismo u kojem Carlu Del Ponte optužuje za prikrivanje jednog dijela dokaza koji govore u umiješanosti Srbije u ratove u Hrvatskoj i BiH. Tužitelj Nice, nakon što je Del Ponteova izjavila da je u maju 2003. poslala pismo tadašnjem ministru vanjskih poslova Goranu Svilanoviću da joj ustupi dokumente čiji su određeni dijelovi zaštićeni, a sadrže dokaze o ratnim susretima Miloševića, i iznimno su važni za proces protiv njega.Odbijen savjet
Nice se javio ogorčenim tonom: “Vodio sam istragu protiv Miloševića na Sudu za ratne zločine za bivšu Jugoslaviju od 2002. do 2006. Ne znam šta Del Ponteova misli kad kaže mi. Ja zasigurno nisam spadao u nas. Nice je dodao da je “uvijek bio protiv skrivanja tih dokumenata od očiju javnosti”, te da je Del Ponteova odbila njegov savjet da nema legalne osnove da se ti dokumenti sklone od javnosti. “To je”, nastavlja Nice, “moglo služiti samo jednoj stvari - čuvanju Beograda od javne osude i, znakovito, jednoj vrsti zaštite pred Međunarodnim sudom pravde.”
Tužiteljstvo, odnosno Del Ponteova, je nakon dva dana reagiralo umjerenim saopštenjem u kojem postojanje pisma Svilanoviću nije demantirano, ali se negira bilo kakva nagodba. Ne krije li se već tu paradoks? Svakako, ali paradoksi su, čini se, krenuli mnogo ranije - od samog osnivanja Suda.
Sva sila medijskih “analitičara” i “stručnjaka” upustila se u analizu ovog sukoba, nabrajajući hiljade mućih načina na koji se sukob mogao dogoditi, ali zaboravljajući neke od temeljnih postulata. Politička dimenzija Suda za ratne zločine na području bivše Jugoslavije nikada nije uspjela biti prevaziđena. Taj sud je, uporedo sa pravnim nivoom, imao i zadatak rješavanja političkih napetosti u regiji, tako da se tamo nikada zapravo nije doznalo sudi li se tu političkim modelima ili konkretnim djelima? U tom smislu, Geoffrey Nice je bio i ostao najživopisnija pojava među uposlenicima tog suda, ali o tome neki drugi put.
Što se Del Ponteove tiče, ona sada pokušava kupiti vrijeme, jer je se proglašava krivom za šurovanje s Beogradom, što je vanredno ozbiljna stvar koja prijeti da potamni njezinu slavu pravednice. Njena je taktika bila ići na odstrel najkrupnije zvjerke. Pravedna presuda Miloševiću bi anulirala većinu političkih aranžmana Haaškog tribunala. No, u međuvremenu su se, kako to obično biva, dogodile nepredvidive stvari: Srbija je ubojstvom Đinđića skrenula s demokratskog kursa i vratila se unazad, proces Miloševiću je krenuo traljavo, i na kraju je “kapitalac” umro. Prilično jadan rezultat, priznaćete. Nakon svega, stigla je presuda drugog suda, Međunarodnog suda pravde, koji sporne dokumente oko kojih se digla tolika graja nije ni pogledao. Godinu prije zatvaranja ICTY-a svako ko je radio u njemu i za njega može se zapitati: šta smo to radili sve ove godine? Gdje su otišli svi ti novci? Od onih koji su planirali i izvodili zločin, samo je Momčilo Perišić tu, Mladić i Karadžić su zaštićeni, a najveću cijenu plaćaju opet žrtve!
Tajni ili javni?
“Sasvim je razumljiva Niceova ogorčenost i s te strane ga je moguće shvatiti ”, kaže za Oslobođenje jedan od najbližih suradnika Carle Del Ponte i Geoffreya Nicea tokom svih godina zajedničkog rada u Tribunalu. “Njegov interes je pitanje - zašto je bilo deala s Beogradom? S te strane njegove su optužbe legitimne, ali upućene na pogrešnu adresu. Tužiteljstvo ne može odlučiti za neke dokaze hoće li biti tajni ili javni - to mogu samo sudije. S te strane, Nice ulazi u nešto u čemu baš i nema ulogu. Naravno da je sumnjivo i, blago rečeno, čudno što Međunarodni sud nije uzeo te dokaze, ali ni tu Del Ponteova ne snosi odgovornost. O tome opet odlučuju sudije. U tom smislu, treba biti oprezan, jer su stvari komplicirane. Svaka država, s druge strane, ima pravo zaštititi svoje dokumente i to se može dogovoriti sa sudijama. Ali, ponavljam, samo sa sudijama”, završava naš izvor.
Crne trake
Oslobođenje je zasad jedini medij koji je došao u posjed transkripta većine dokumenata dobijenih iz Beograda, na kojima su crnim trakama prebrisane sporne točke. Stoga valja oprezno pogledati u njih, i to sa svih strana: prvo, tu je samo ono što se može vidjeti, jer svjedoci tvrde da postoji dokumentacija o tome da je za vrijeme agresije na BiH i Hrvatsku sastancima Vrhovnog savjeta odbrane prisustvovao i Ratko Mladić, o čemu Srbija, naravno, nije htjela izvijestiti Carlu Del Ponte. Recimo, u transkriptu zapisnika sa “dvadeset pete sednice Vrhovnog saveta odbrane, održane 30. avgusta 1994. godine”, između ostalog stoji:
“Najnovija ponuda međunarodne zajednice da se Republika Srpska konstituiše na polovini teritorije nekadašnje bivše Bosne i Hercegovine i odmah stupi u konfederalni odnos s Jugoslavijom, stvara sve pretpostavke da srpski narod praktično ostane da živi u jednoj državi i povećava šanse dobrog rešenja u budućnosti Republike Srpske Krajine” (...“Sednicom je predsedavao Zoran Lilić, a prisustvovali su joj Slobodan Milošević, predsednik Republike Srbije, Momir Bulatović, predsednik Republike Crne Gore, dr. Radoje Kontić, predsednik Savezne vlade, Pavle Bulatović, savezni ministar za odbranu, general-pukovnik Momčilo Perišić, načelnik Generalštaba Vojske Jugoslavije, general-potpukovnik Blagoje Kovačević, zamenik načelnika Generalštaba Vojske Jugoslavije, i general-major Slavko Krivošija, načelnik Vojnog kabineta predsednika Savezne Republike Jugoslavije. Na istoj sednici utvrđeno je da je u ostvarivanju mira (1) otklonjena opasnost uvlačenja Jugoslavije u ratni sukob, (2) pružena maksimalna zaštita i pomoć srpskom narodu izvan Srbije, (3) stvorena Republika Srpska i Republika Srpska Krajina i uspostavljen njihov ravnopravan status u pregovaračkom procesu i (4) izbegnuto novo zaoštravanje sankcija i postavljanje međunarodnih posmatrača na Drini.”
Aferim, reklo bi se. Očuvan mir, a zauzeta trećina Hrvatske i polovina Bosne i međunarodni pregovarači maknuti s Drine. U tom smislu je kontinuitet nastavka politike Dobice Ćosića i “neumiješanosti Srbije u ratove u Hrvatskoj i BiH”, više nego očigledan u zapisniku sa Sedme sjednice Vrhovnog savjeta odbrane. Nakon rasprave na tačku 3. nazvanu Informacija o problemima finansiranja Vojske Jugoslavije i finansiranja pomoći Republici Srpska Krajina, u kojoj su učestvovali Dobrica Ćosić, Slobodan Milošević, načelnik generalštaba Života Panić, Momir Bulatović i Radoje Kontić, stoji da je zaključeno sljedeće: “Polazeći od veoma složene međunarodne situacije, i stalnih pretnji tranom vojnom intervencijom(...), potreba za preduzimanjem celovitih priprema za odbranu zemlje i transformacijom Vojske Jugoslavije, Savezna vlada treba da iznađe realne izvore za redovno finansiranje potreba Vojske Jugoslavije u 1993. godini, i pružanje materijalne pomoći Republici Srpska Krajina. U vezi s tim treba ispitati mogućnosti dobijanja strane vojne pomoći, kao i naplate naših potraživanja od stranih partnera kroz isporuke određenih vojnih proizvoda.”
Nagrada za ništa
Nakon ovoga, zaista je teško uvjeriti bilo koga u nemiješanje Srbije i ispravnost presude suda koji nije htio pogledati ove dokumente. I Geoffrey Nice zna da će nakon svega ostati samo zaboravljeni međunarodni činovnik ukoliko ne uspije dokazati da se Međunarodna zajednica u slučaju BiH krvavo poigrala. S druge strane, i Carla Del Ponte biće nagrađena za ništa: bit će zanimljivo kako će se ovaj sukob odvijati, tim više što ovakve stvari nikada ne idu van konteksta. Srbija, i pored najbolje volje međunarodne zajednice da je uključi u integracije, još ne pokazuje ozbiljnije znakove defašizacije, a valja provesti i nezavisnost Kosova. Ovakvi dokumenti i akcije samo ih mogu oslabiti, unatoč presudi koja je genocidom proglasila samo događaje u Srebrenici.
(Oslobođenje)
No comments:
Post a Comment