MEĐUNARODNI SUD PRAVDE U HAGU ODLUČIVAO O GENOCIDU U BIH BEZ UVIDA U POTPUNU DOKUMENTACIJU
U proljeće 2003. godine, tokom suđenja Slobodanu Miloševiću, stotine dokumenata su stigle u Tribunal za ratne zločine u Hagu označene sa "Odbrana. Državna Tajna. Strogo Povjerljivo".
Dokumenti su sadržavali detalje ratnih sastanaka jugoslovenskih političkih i vojnih lidera, te davali najbolji prikaz uloge Srbije u ratu u BiH od 1992. do 1995. godine.
Ipak, u svemu je postojala "kvaka". Srbija, pravni nasljednik Jugoslavije, je dobila dozvolu Tribunala da dijelove arhive sakrije od očiju javnosti. Pravdajući se nacionalnom sigurnošću, advokati Srbije su blokirali mnoge osjetljive – a oni koji su ih vidjeli kažu i inkriminirajuće – stranice dokumenata. Suci i advokati na tribunalu za ratne zločine su mogli vidjeti cenzurirani materijal, ali on nije ušao u zvanične bilješke Tribunala.
Sada, advokati i drugi koji su bili uključeni u srpski zahtjev za tajnošću kažu da u to vrijeme Beograd nije krio svoj pravi cilj, a to je sačuvati kompletan vojni arhiv od Međunarodnog suda pravde, gdje je Bosna i Hercegovina tužila Srbiju za počinjeni genocid. Oni kažu da je cilj Beograda ovim i postignut u februaru, kada je međunarodni sud, koji se također nalazi u Hagu, presudio da Srbija nije kriva za počinjeni genocid, te time i ne treba isplaćivati potencijalno ogromnu finansijsku odštetu.
Advokati koji su intervjuirani u Hagu i Beogradu su izjavili da bi presuda vjerovatno bila drukčija da je Međunarodni sud pravde imao pristup spomenutim arhivima, a profesori prava i grupe za zaštitu ljudskih prava kažu da je veoma sumnjivo što suci nisu direktno zatražili dokumente iz Srbije. U jednom trenutku Sud je odbacio bosanski zahtjev za uvid u potpunu dokumentaciju, navodeći da su dokazi dostupni u arhivima Tribunala u Hagu.
"To je pitanje koje treba glasno postaviti", Diane Orentlicher, profesorica prava na američkom univerzitetu Washington, je izjavila nedavno u Hagu. "Zašto sud nije zahtijevao potpunu dokumentaciju? Činjenica da su dijelovi teksta bili "zacrnjeni" jasno implicira da su upravo ti paragrafi mogli napraviti razliku u donošenju presude".
Presuda – koja je obavezujuća i finalna – je u punom smislu bila detaljna, a priznato je da 15 sudaca nisu vidjeli cenzurirane arhive. Ipak, u presudi nije navedeno zašto Sud nije naredio Srbiji da dostavi potpunu dokumentaciju.
Dvojica sudaca su kritizirali taj propust u presudi, jakim riječima u svojim izdvojenim mišljenjima. Jedan od sudaca, potpredsjednik suda Awn Shawkat al-Khasawneh iz Jordana, je napisao "nažalost Sud nije djelovao", dodajući, "Logično je bilo očekivati da bi ti dokumenti rasvijetlili neka od glavnih pitanja".
Kao dio presude, Sud je naveo da je masakr 8.000 muslimanskih muškaraca i dječaka u Srebrenici, 1995. godine, UN-ove zaštićene zone u istočnoj Bosni, čin genocida počinjen od strane snaga bosanskih Srba, ali je dodao da nije obezbjeđen dokaz da su ove snage bile pod "efektivnom kontrolom" i "vodstvom" Srbije.
Presuda je "podigla mnoge obrve", jer su detalji o umiješanosti vojnih snaga Srbije već bili poznati iz prihvaćenih dokaza u drugim slučajevima Tribunala u Hagu. Na primjer, dokazi su pokazali da je krajem 1993. godine, više od 1.800 oficira i vojnika Jugoslovenske Armije služilo u armiji bosanskih Srba, te da su bili uključivani u akcije, plaćeni, unaprijeđivani i slati u penziju od strane Beograda.
Ovi i mnogi drugi muškarci, uključujući i glavne generale, su imali dvostruke identitete, a da bi pomogao rukovođenje ovakvim sistemom, Beograd je stvorio tzv. 30-ti personalni centar generalskog osoblja – tajni ured koji se bavio oficirima koji su se nalazili u obje armije. Sud je to zvanično primijetio, ali je i naveo da ''suštinska podrška" Beograda nije automatski načinila armiju bosanskih Srba agentom Srbije u Bosni i Hercegovini.
Ipak, pravnici koji su vidjeli ove arhive i druge tajne lične fajlove kažu da oni još direktnije ukazuju na kontrolu i vođenje Srbije, otkrivajući nove i jasne detalje kako je Beograd finansirao i podržavao rat u Bosni i Hercegovini, te kako je armija bosanskih Srba, iako zvanično izdvojena 1992. godine, praktično ostala ekstenzija Jugoslovenske armije. Oni kažu da arhive sadrže doslovne dokaze i sažetke sastanaka koji pokazuju da su snage Srbije, uključujući tajnu policiju, igrale glavnu ulogu u zauzimanju Srebrenice i pripremi masakra koji je tamo počinjen.
Pravnici su govorili pod uslovom anonimnosti, navodeći da bi ih zbog tih izjava Sud mogao osuditi za nepoštivanje.
Priča o "zatamnjenim" dokumentima, složena od intervjua sa 20-ak pravnika i zvaničnika suda, kao i od zvaničnih bilježaka suda, nudi prikaz procedura u Hagu, gdje se saslušanja obično pretvaraju u zatvorene sesije, a dogovori obično postižu iza zatvorenih vrata.
Dokumenti su sadržavali detalje ratnih sastanaka jugoslovenskih političkih i vojnih lidera, te davali najbolji prikaz uloge Srbije u ratu u BiH od 1992. do 1995. godine.
Ipak, u svemu je postojala "kvaka". Srbija, pravni nasljednik Jugoslavije, je dobila dozvolu Tribunala da dijelove arhive sakrije od očiju javnosti. Pravdajući se nacionalnom sigurnošću, advokati Srbije su blokirali mnoge osjetljive – a oni koji su ih vidjeli kažu i inkriminirajuće – stranice dokumenata. Suci i advokati na tribunalu za ratne zločine su mogli vidjeti cenzurirani materijal, ali on nije ušao u zvanične bilješke Tribunala.
Sada, advokati i drugi koji su bili uključeni u srpski zahtjev za tajnošću kažu da u to vrijeme Beograd nije krio svoj pravi cilj, a to je sačuvati kompletan vojni arhiv od Međunarodnog suda pravde, gdje je Bosna i Hercegovina tužila Srbiju za počinjeni genocid. Oni kažu da je cilj Beograda ovim i postignut u februaru, kada je međunarodni sud, koji se također nalazi u Hagu, presudio da Srbija nije kriva za počinjeni genocid, te time i ne treba isplaćivati potencijalno ogromnu finansijsku odštetu.
Advokati koji su intervjuirani u Hagu i Beogradu su izjavili da bi presuda vjerovatno bila drukčija da je Međunarodni sud pravde imao pristup spomenutim arhivima, a profesori prava i grupe za zaštitu ljudskih prava kažu da je veoma sumnjivo što suci nisu direktno zatražili dokumente iz Srbije. U jednom trenutku Sud je odbacio bosanski zahtjev za uvid u potpunu dokumentaciju, navodeći da su dokazi dostupni u arhivima Tribunala u Hagu.
"To je pitanje koje treba glasno postaviti", Diane Orentlicher, profesorica prava na američkom univerzitetu Washington, je izjavila nedavno u Hagu. "Zašto sud nije zahtijevao potpunu dokumentaciju? Činjenica da su dijelovi teksta bili "zacrnjeni" jasno implicira da su upravo ti paragrafi mogli napraviti razliku u donošenju presude".
Presuda – koja je obavezujuća i finalna – je u punom smislu bila detaljna, a priznato je da 15 sudaca nisu vidjeli cenzurirane arhive. Ipak, u presudi nije navedeno zašto Sud nije naredio Srbiji da dostavi potpunu dokumentaciju.
Dvojica sudaca su kritizirali taj propust u presudi, jakim riječima u svojim izdvojenim mišljenjima. Jedan od sudaca, potpredsjednik suda Awn Shawkat al-Khasawneh iz Jordana, je napisao "nažalost Sud nije djelovao", dodajući, "Logično je bilo očekivati da bi ti dokumenti rasvijetlili neka od glavnih pitanja".
Kao dio presude, Sud je naveo da je masakr 8.000 muslimanskih muškaraca i dječaka u Srebrenici, 1995. godine, UN-ove zaštićene zone u istočnoj Bosni, čin genocida počinjen od strane snaga bosanskih Srba, ali je dodao da nije obezbjeđen dokaz da su ove snage bile pod "efektivnom kontrolom" i "vodstvom" Srbije.
Presuda je "podigla mnoge obrve", jer su detalji o umiješanosti vojnih snaga Srbije već bili poznati iz prihvaćenih dokaza u drugim slučajevima Tribunala u Hagu. Na primjer, dokazi su pokazali da je krajem 1993. godine, više od 1.800 oficira i vojnika Jugoslovenske Armije služilo u armiji bosanskih Srba, te da su bili uključivani u akcije, plaćeni, unaprijeđivani i slati u penziju od strane Beograda.
Ovi i mnogi drugi muškarci, uključujući i glavne generale, su imali dvostruke identitete, a da bi pomogao rukovođenje ovakvim sistemom, Beograd je stvorio tzv. 30-ti personalni centar generalskog osoblja – tajni ured koji se bavio oficirima koji su se nalazili u obje armije. Sud je to zvanično primijetio, ali je i naveo da ''suštinska podrška" Beograda nije automatski načinila armiju bosanskih Srba agentom Srbije u Bosni i Hercegovini.
Ipak, pravnici koji su vidjeli ove arhive i druge tajne lične fajlove kažu da oni još direktnije ukazuju na kontrolu i vođenje Srbije, otkrivajući nove i jasne detalje kako je Beograd finansirao i podržavao rat u Bosni i Hercegovini, te kako je armija bosanskih Srba, iako zvanično izdvojena 1992. godine, praktično ostala ekstenzija Jugoslovenske armije. Oni kažu da arhive sadrže doslovne dokaze i sažetke sastanaka koji pokazuju da su snage Srbije, uključujući tajnu policiju, igrale glavnu ulogu u zauzimanju Srebrenice i pripremi masakra koji je tamo počinjen.
Pravnici su govorili pod uslovom anonimnosti, navodeći da bi ih zbog tih izjava Sud mogao osuditi za nepoštivanje.
Priča o "zatamnjenim" dokumentima, složena od intervjua sa 20-ak pravnika i zvaničnika suda, kao i od zvaničnih bilježaka suda, nudi prikaz procedura u Hagu, gdje se saslušanja obično pretvaraju u zatvorene sesije, a dogovori obično postižu iza zatvorenih vrata.
No comments:
Post a Comment