Ivica Račan preminuo je u 64. godini života. Bivši se hrvatski premijer i lider SDP-a Hrvatske zbog bolesti iz javnog života povukao 31. januara, kada mu je dijagnosticiran atipični tumor u desnom ramenu. Nakon daljih pretraga u Gradskoj klinici u Minhenu ustanovljen mu je karcinom lijevog bubrega. Operacijama u minhenskoj bolnici uklonjeni su mu lijevi bubreg, ureter i limfni čvorovi, te metastaze tumora iz mišića desnog ramena, nakon čega se vratio u Zagreb. Krajem marta Račanu je pozlilo te je ustanovljeno da je tumor metastazirao i na mozak, pa je nastavljeno intenzivno liječenje.Ljekarski konzilij Kliničko-bolničkog centra Rebro, gdje se Račan liječio, izvjestio je da se tokom noći njegovo zdravstveno stanje pogoršalo, jer je došlo do otkazivanja rada vitalnih organa. Bio je značajna politička ličnost ne samo hrvatske države već i šire regije. U centrali SDP-a na Iblerovu trgu otvorena je knjiga žalosti. U SDP-u ističu da će posljednji ispraćaj i pokop Ivice Račana, prema njegovoj želji, biti samo za krug porodice i najbližih prijatelja, pa stoga njihov datum i vrijeme stranka neće objaviti. Komemorativni skup bit će održan 2. maja u dvorani Vatroslav Lisinski.
Račanovi politčki usponi i padovi
Priča o Ivici Račanu u stvari je priča o hrvatskoj tranziciji i godinama koje su joj neposredno prethodile. Ivica Račan u prvi plan hrvatske i jugoslavenske politike ulazi decembra 1989. godine kada ga, u osvit višestranačja u Hrvatskoj, izaslanici 11. kongresa Saveza komunista Hrvatske biruju za predsjednika stranke. Na tom kongresu SKH je podržao zahtjeve tek nastalih oporbenih stranaka i grupa za održavanjem slobodnih višestranačkih izbora. Januara 1990. godine izaslanstvo Saveza komunista Hrvatske s Račanom na čelu, zajedno sa Slovencima napušta 14. izvanredni kongres jugoslavenskih komunista. Iako na izborima maja 1990. godine SKH, kojem je dodano i Stranka demokratskih promjena, postiže solidne rezultate, HDZ zbog tako skrojenog izbornog zakona preuzima vlast.
Veći dio Račanovih stranačkih kolega iz krajeva zahvaćenih srpskom pobunom izlaze 1991. godine iz Sabora. Na sljedećim izborima 1992. godine stranka koja je opet promijenila ime u Socijaldemokratska partija Hrvatske – Stranka demokratskih promjena, dodiruje dno: dobijaju svega 5 i po posto glasova i tri zastupnika sa državne liste. Međutim, spašavaju ih Srbi, i SDP dobija još osam zastupnika s manjinske liste.
Oporavak stranke počinje nakon 1995. godine, i na izborima 2000. godine zajedno sa Budišinim liberalima dobijaju 40 posto glasova i sa još 5 stranaka formiraju vladu. Račan je premijer i usprkos snažnom otporu HDZ-a u parlamentu, državnoj administraciji i lokalnim vlastima, kao i konstantnim tenzijama unutar šesteročlane koalicijske vlade uspijeva na unutrašnjem i međunarodnom planu Hrvatsku iz zemlje opterećene etničkim nabojem i premrežene korupcijom i klijentelizmom usmjeriti prema normalnijim vodama.
Nakon izbora 2000-te SDP dolazi na vlast, ali 4 godine kasnije gubi vlast, ne uspijevajući ispuniti velika očekivanja hrvatskih građana. Mala utjeha Račanu moglo je biti to što je većina kvalitetnih stvari u programu novog HDZ-ovog premijera Ive Sanadera samo nastavak politike Račanove vlade. Račanovo ponašanje u stranci - Socijaldemokratskoj partiji Hrvatske mnogi su analitičari ocijenili autokratskim. Iako je stranački vrh prepun osoba koje misle da ga mogu naslijediti, za očekivati je da kormilo stranke ipak preuzme njegova zamjenica Željka Antunović. Iako je Račan po općoj ocjeni bio brilijantan u međustranačkim i unutarstranačkim igrama i odnosima, dakle na taktičkoj razini, pred hrvatskim socijaldemokratima je nakon njegove smrti jedna ozbiljna strateška odluka - da li konačno politički profilirati stranku, ili - kao i do sada - sjediti na više interesnih i ideoloških stolica.
No comments:
Post a Comment